Pas u potresu i kako mu pomoći

Premda se naša zemlja velikim dijelom nalazi na trusnome području, većina nas i naših suvremenika ne pamti jake i razorne potrese, a posebno ne onakve kakvi su 2020. pogodili središnju Hrvatsku. Seizmolozi nas upozoravaju na to kako bi mogli proći mjeseci, možda i godine, prije nego što se podrhtavanje tla na tom području konačno sasvim smiri, ali navode i da postoji mogućnost da jednako snažni potresi pogode i druge dijelove Hrvatske.

Pas u potresu

Kao i svaka druga prirodna katastrofa, potresi su izuzetno zastrašujuće i stresno iskustvo za svakoga tko ih doživi pa tako ni životinje nisu iznimke. Pas u potresu doživljava veliku traumu, a ono što potrese čini još strašnijima u odnosu na neke druge prirodne katastrofe poput uragana, požara i poplava, jest to što za njih ne postoji nikakav sustav ranog upozorenja i što smo potpuno prepušteni prirodi na milost i nemilost.

Nažalost, u najjačemu nedavnom potresu, koji je 29. 12. 2020. pogodio Petrinju, Glinu i Sisak te okolne krajeve, velik broj ljudi ostao je bez domova, a zajedno s njima i njihovi psi i druge životinje. Mnogi ljudi morali su se odreći svojih kućnih ljubimaca jer ih nisu mogli povesti sa sobom, a mnoge su životinje u strahu od potresa pobjegle iz svojih dvorišta i kuća i rasule se po cijelom tom području.

Mnogo je takvih životinja pronađeno, neke od njih preuzele su razne udruge za zaštitu životinja, a mnoge se još traže. Među pronađenim životinjama velik je broj onih koje se neće više moći vratiti u svoj dom pa će ih biti potrebno trajno preudomiti, kao i onih po koje će njihove obitelji doći čim za to budu imale uvjete. Takvim životinjama, a među njima bit će i mnogo pasa, trebat će privremeni domovi. Upravo zbog njih i njihovih (privremenih ili trajnih udomitelja) pišem ovaj tekst.

Prije nego što u svoj dom primimo životinju koja je preživjela tako izrazito traumatičan događaj kao što je to snažan potres, bilo bi korisno barem donekle razumjeti kroz što je ta životinja prošla, koje su njezine potrebe i kakve oblike ponašanja možemo od nje očekivati.

Psi su prirodno osjetljivi na zvukove. To se donekle može ublažiti pravovremenim i pravilnim izlaganjem štenaca raznim (pogotovo glasnim i neočekivanim) zvukovima – primjerice vatrometu, pucnjevima, udaranju metala o pod ili metala o metal itd. Međutim, nitko psa ne može naučiti na to da se sve oko njega, uključujući i tlo pod njegovim nogama, buči, trese, podrhtava, urušava i lomi se, a da on u tome bude potpuno miran. Stoga će čak i najstabilniji psi reagirati na vrlo jake potrese.

Kada se pas nađe usred neke izrazito zastrašujuće situacije, najčešće doživi navalu adrenalina i reagira ili bijegom ili borbom. Istodobno će biti i u velikome, katkad čak i paničnom strahu. Budući da u potresu pas nema protivnika protiv kojeg se može boriti, životinja će gotovo neizostavno reagirati bijegom (moguće je još i da se potpuno ukoči, zamrzne, a do toga dolazi kada je strah toliko golem, toliko paralizirajući da jednostavno zablokira svaku drugu moguću reakciju životinje).

Prirodni mehanizam koji životinju nagoni da pobjegne iz nesigurne i opasne situacije na sigurno, u slučaju domaćih životinja koje žive u naseljenim mjestima često donosi više štete nego koristi jer im prilikom bijega „na sigurno“ prijete mnoge druge opasnosti, ponajviše promet na cestama, gdje mnoge od njih u paničnome bijegu nastradaju.

Osim toga, pas koji u paničnome strahu pobjegne daleko od izvora straha, lako se u takvoj situaciji može dezorijentirati i izgubiti se, pa se često dogodi da se više ne zna vratiti kući. (Nije isto kada pas u netraumatičnim okolnostima sam odluta iz poznatoga okruženja i kad životinja u potpunoj panici odjuri i kilometrima prestravljeno bježi od izvora straha.)

Često zaboravljamo i da se u takvome stanju panike i stresa čak i pas inače naviknut na ljude i pun povjerenja prema ljudima može početi bojati ne samo ljudi koje ne poznaje, nego u nekim situacijama (primjerice kada poznatu osobu povezuje s traumom) čak i onih koje poznaje.

U takvome stanju nije neobično da se pas negdje sakrije i da ne dođe čak ni kada ga njemu najbliže osobe dozivaju, ili da ne dopušta da mu se čovjek uopće približi, nego pobjegne čim vidi da mu se približava. Razlog tomu je što pas strepi od toga da mu je život ugrožen i nije svjestan da je opasnost prošla i da može doći do osobe koja ga zove a da mu se ništa ne dogodi.

Upravo je zbog toga izuzetno bitno da se za izgubljenim psom aktivno traga. To znači da ga treba tražiti posvuda. Ako imate veće imanje, treba dobro provjeriti sva mjesta u koja ili pod koja bi se pas mogao zavući, uključujući garaže, štale, podrume itd. Psima je urođeno da kada se boje traže teško dostupne, zatvorene mračne prostore jer se u njima osjećaju zaštićeno.

Osim te i drugih uobičajenih metoda traženja kao što su kontaktiranje udruga za zaštitu životinja, lijepljenje plakata po okolici i objavljivanje fotografije psa na društvenim mrežama, možete, ako imate više od jednog psa ili vaš pas ima nekog jako bliskog psećeg „prijatelja“, njega povesti sa sobom dok tražite svojega psa, jer se u takvim situacijama ponekad zna dogoditi da pas reagira na zvuk laveža ili miris te životinje pa se pojavi.

Ponašanje psa kad se nalazi u stanju šoka

Pas koji je tek spašen iz neke traumatične situacije još će neko vrijeme biti u stanju šoka, a čak i nakon što prestane biti u tom stanju, trebat će mu vremena da se počne ponašati onako kako se ponašao prije nego što je doživio traumu.

Budući da je jak potres izrazito snažan stresor, prate ga i snažne fiziološke reakcije:

Svi ti pokazatelji velikoga stresa ujedno su i vanjski znakovi straha i / ili paničnoga straha. Što je više ovih pokazatelja prisutno, to je veća razina stresa odnosno straha. Treba reći i da pas koji je u strahu za goli život može reagirati napadom pa takvoj životinji uvijek treba prići oprezno. Moguće je, naime, da pas u paničnome strahu neće prepoznati da mu prilazimo s dobrim namjerama, nego će naš prilazak protumačiti kao prijetnju i procijenit će da mora napasti kako bi se obranio.

Ponašanje psa nakon što prođe faza akutnog stresa

U nekom trenutku, bilo to nekoliko sati ili nekoliko dana nakon potresa, pas će prestati neprestano pokazivati spomenute fiziološke reakcije koje ukazuju na to da je u velikome stresu, međutim još će dugo reagirati na svaki, pa i najmanji ponovni stresor, koji će u njemu probuditi strah povezan s proživljenom traumom. Koliko je jaka bila izvorna trauma, toliko će jake biti i naknadne reakcije psa pa je normalno očekivati da će životinja koja je izuzetno teško proživjela potres reagirati već i na slabije zvukove ili trešnju, koji je podsjete na potres.

Kao primjer mogu navesti svojega psa, koji je potres u Zagrebu u ožujku 2020. dočekao na otvorenom i nije ga se uopće preplašio (jer ga nije baš ni doživio) pa tako nije reagirao ni na jedan naknadni, slabiji zagrebački potres, a jedva da je osjetio i prvi potres s epicentrom pokraj Petrinje. No zato je drugi potres, 29. 12. 2020., doživio na vrhu nebodera, uz izraženo ljuljanje i podrhtavanje te padanje predmeta s polica.

Nakon toga je sljedeća otprilike 24 sata bio u stanju izraženog stresa (dahtao je, slinio, nije htio leći ili sjesti, stalno je trčao prema vratima, nije se mogao smiriti itd.), a otada pojačano reagira na sve glasnije zvukove u zgradi na koje prije nikada nije reagirao (najviše reagira na iznenadno glasno lupanje koje susjedi s kata iznad proizvode dok hodaju – svaki put ustane i dahće kad to čuje, što prije nije radio).

Međutim, takav je isključivo u prostoru u kojem je bio kada je potres zatresao. Svugdje drugdje (ne samo na otvorenom, nego i u drugim kućama i stanovima, u prometu i slično) potpuno je „normalan“. Mnogi ljudi primijetili su da su se nakon potresa njihovi psi pojačano bojali pucnjeva, vatrometa i petardi, međutim on ne – očito taj zvuk ne povezuje s potresom, a ni prije ga se nije bojao, pa je tako u stanju prespavati detonaciju od koje ja premrem od straha, ali početi mahnito dahtati ako susjedu padne čavao na pod.

Što učiniti kako bismo psu olakšali razdoblje nakon potresa

Budući da nakon jednog jakog potresa nažalost možemo još dugo očekivati nova podrhtavanja tla, poželjet ćemo pronaći i načine kako bismo psu mogli olakšati takve situacije. Naravno, budući da ne znamo kad će se tlo zatresti, ne možemo se unaprijed pripremiti pa izvesti psa van, ali možemo u kući napraviti neke pripreme, primjerice, osigurati mu takozvano sigurno mjesto.

Kao što sam već spomenula, kada su preplašeni (a mnogi i kad nisu), psi uglavnom vole zatvorene mračne prostore, jer se u njima osjećaju sigurno. Možda ste primijetili kako se vaš pas voli smjestiti ispod stola ili, ako je vrlo malen rastom, zavući se ispod kauča ili kreveta. U nedostatku pravog brloga, takvi prostori u psećim očima „glume“ brlog, njihovu sigurnu luku.

Ako je pas naviknut na boks i već ga smatra svojim sigurnim mjestom, stijenke i dno boksa možete podstaviti nekim zvučno izolirajućim materijalom, a u sam boks staviti jastuk na kojem pas može spavati i predmete koje voli i koji ga smiruju (igračke, žvakalice, vašu staru šlapu i slično). Boks svakako postavite negdje gdje će biti zaštićen od padanja predmeta, primjerice ispod stola ili nekog drugog „zaklona“.  Vrata neka uvijek budu otvorena, kako bi pas mogao izići iz svojega zaklona kad god osjeti potrebu.

Kao zaštita od zvukova koji ga plaše mogu poslužiti glasnija glazba ili upaljen televizor (pod uvjetom da to ne smeta vama ili vašim susjedima).

Naravno, nemojmo zaboraviti da psi jako dobro čitaju naš govor tijela i sva naša raspoloženja, što znači da ako pas osjeća kako ste i vi vrlo preplašeni i nesigurni, vjerojatno je da će se i on osjećati još nesigurnije. Vrijedi i obrnuto, ako ste vi sasvim opušteni, i njemu će biti lakše opustiti se.

Nažalost, ništa od navedenog neće pomoći psu koji je još danima nakon potresa u paničnome strahu i čiji strah nikako ne splašnjava. U takvoj situaciji potrebno je što prije se posavjetovati s veterinarom, koji će najbolje znati kako pomoći vašem psu. S tim u vezi imajte na umu i sljedeće: dobro pazite da pas ni na trenutak ne ostane bez nadzora odnosno pazite da prozori i vrata nisu otvoreni, jer kada su u paničnom strahu psi ne razmišljaju i u stanju su skočiti kroz prozor pa čak i pregristi nešto kako bi se uspjeli izvući iz kuće. 

Kako umiriti psa koji se boji

Kako bismo umirili preplašenog psa, najprije moramo razumjeti pse i znati što oni doživljavaju kao umirenje, a što ne.

Nažalost, ne postoji jedan jedinstveni oblik umirenja za koji se može reći da je upravo on najbolji za svakog psa. Svaka je situacija jedinstvena (i svaka sa sobom donosi drugačiju razinu stresa, pa samim time i drugačiju potrebu za umirenjem) i svaki je pas jedinka za sebe, pa mu tako treba i pristupiti. Kroz svakodnevni suživotu s našim psima trebali bismo naučiti što našega psa u danoj situaciji najviše umiruje i to mu tada i pružiti.

Trebamo biti svjesni da psu ni u kojoj stresnoj situaciji nećemo moći objasniti ni što se događa ni (kada sve opet bude u redu) da je prijetnja prošla ni da je sada na sigurnom. Na umu trebamo imati i sljedeće: psi nisu ljudi i mnoga nama prirodna ponašanja kojima bismo nekoga htjeli utješiti u psima izazivaju upravo suprotne reakcije.

Pri samome su vrhu takvih radnji, možda pogađate, grljenje i ljubljenje. Istina, ako se s time počne dovoljno rano (već kroz prvih par tjedana života), pse se može naviknuti na to da ih se grli i ljubi i takvim psima to neće stvarati nelagodu, međutim većini pasa nije ugodno kada ih netko čvrsto grli i ljubi. U stresnoj situaciji, velika većina pasa (pa čak i oni koji s tim inače nemaju problema) na grljenje će reagirati panikom i strahom i pokušati se osloboditi iz vašeg zagrljaja zato što se u njemu osjećaju zarobljeno i nesigurno.

Pa što onda učiniti kada je psu potrebno umirenje?

Omogućite mu da vam sam pokaže što želi. Ako vam želi skočiti u krilo jer se u vašem krilu osjeća sigurno, onda mu to dopustite. Ako vam gura ruku njuškom da ga mazite, mazite ga. Ako želi da samo budete u njegovoj blizini, sjednite uz njega i budite mu blizu. Ako se sakrije ispod kreveta, nemojte ga pokušavati izvući jer će to samo pojačati njegove strahove, nego ga pustite da ondje ostane dok god to smatra potrebnim.

I, naravno, pokušajte i sami biti što mirniji.

Što ako ste privremeno ili trajno udomili psa koji je preživio potres?

Prirodne katastrofe sa sobom donose velike traume i mnogo nepoznatih iznenadnih glasnih zvukova, mirisa, nepoznatih stanja (kuća koja je dosad uvijek bila stabilna, odjednom se počela ljuljati i rušiti), novih i zastrašujućih mjesta i ljudi. Sve to ne plaši samo nas, nego i životinje.

Ako ste privremeno ili trajno udomili psa koji je preživio snažne potrese, neku drugu veliku traumu, ili bio izložen dugotrajnome stresu, učinili ste vrlo plemenito djelo i pomogli životinji kojoj je pomoć bila itekako potrebna. Možda ste ga preuzeli odmah nakon potresa, a možda je došao k vama nakon što je neko vrijeme bio smješten u nekom skloništu ili u kakvom drugom sigurnom smještaju.

Nakon tako velike i traumatične promjene u životu psa, ono što je sigurno jest da će on nakon što dođe k vama još neko vrijeme biti pod stresom i da ćete mu trebati pružiti osjećaj sigurnosti. A kako bi se pas osjećao sigurno na nekom novom mjestu, potrebno je da mu to mjesto što prije postane ugodno i da se na njega navikne. U tome smo psi i mi prilično slični.

Premda će u tim prvim danima kod vas pas gotovo sigurno biti mirniji u kući i nekako stisnutiji (jer je i dalje u stanju šoka ili pod stresom), svejedno pazite na to da ni slučajno ne ostavite psa bez nadzora dok su otvorena vrata ili prozori (ako se dogodi išta što bi psa jako preplašilo, nagonski će pokušati pobjeći i neće biti u stanju razmišljati o tome što će se dogoditi nakon što skoči kroz prozor ili istrči iz kuće).

Posebno pripazite u šetnji: ne samo da nije poželjno istraumatiziranoga psa koji je tek došao k vama šetati puštenog, jer se u bilo kojem trenutku može dogoditi da ga neki iznenadni glasni zvuk preplaši i da panično pobjegne tko zna kamo, nego je vrlo bitno pripaziti i na to da mu ogrlica ili orma budu izuzetno čvrsto priljubljeni uz vrat / tijelo jer se pas ako se uspaniči doslovno u sekundi može izvući iz njih i pobjeći. Iz iskustva, potpuno uspaničeni pas može se izvući iz gotovo svake orme, a ogrlica mora biti toliko usko priljubljena uz vrat (preusko prema svim standardima), jer u suprotnom se lako može dogoditi da se pas izvuče i onda smo u problemima.

S vremenom će se ove stvari mijenjati, odnosno što se prije pas navikne na vas i život s vama, pogotovo ako mu je takav život ugodan i ako se počeo osjećati sigurno uz vas, to prije će se opustiti i početi pokazivati i drugu stranu svoje ličnosti, a to je nešto o čemu udomitelji često ne razmišljaju niti su svjesni da će do toga vjerojatno doći.

Mnogo mi se puta dogodilo da mi se polaznici tečajeva, koji su udomili pse iz skloništa (dakle pse koji nisu svi proživjeli neko izrazito traumatično iskustvo poput potresa, ali su ipak živjeli u uvjetima koji su daleko od idealnih), žale na veliku promjenu koja se dogodila u samo nekoliko tjedana ili mjeseci: njihovi psi, koji su na početku bili nevidljive, mirne bubice koje su ih pratile u stopu, pretvorili su se u samouvjerene energične pse, koje odjedanput više uopće nije briga ni gdje su oni, ni što rade.

Još veće muke nastaju kada taj „novi“ pas počne pokazivati određene probleme u ponašanju, koje na početku nije pokazivao jer je bio u stanju šoka i jer se nije osjećao dovoljno sigurno u svojoj novoj okolini. Kao primjer mogu navesti Hej, mješanku u tipu hrvatskog ovčara, koja je zajedno sa svojim štencima činila okosnicu naše kampanje o važnosti pravilne rane socijalizacije i ostajanja štenaca u leglu do drugog mjeseca starosti.  Hej se okotila kod nas i sa mnom (te na čuvanju kod drugih volontera naše udruge) provela pet mjeseci. Prvih 9 tjedana bila je isključivo u mojoj obitelji (zajedno sa svojim štencima, naravno).

Promjena u njezinu ponašanju od trenutka kad je došla do danas toliko je velika da mi se kad sada čitam tekst koji sam o njoj napisala mjesec dana nakon njezina dolaska kod mene čini da je to bio neki drugi pas: ne samo da se više ne boji drugih pasa, nego se i vrlo rado igra s njima, a rado se i nateže igračkama (od čega je na početku bježala) i voli da je ljudi maze.

Međutim, ono zbog čega je spominjem jest to što je prvih nekoliko mjeseci (!) ona bila povučen i vrlo, vrlo tih pas. Uopće se nije glasala. Otprilike oko 9. tjedna kod mene počela je lajati – na pse i na ljude. Još malo poslije počela se i zalijetati, kako na ljude tako i na pse (pritom lajući, naravno).

To je svakako nešto što vlasniku psa, koji očekuje da će pas kojeg udomi ostati uvijek isti (onakav kakav je bio kad je došao, odnosno možda „bolji“, ali svakako ne „lošiji“) i da se neće pojaviti nijedno neželjeno ponašanje može doći kao iznenađenje i šok s kojim se neće znati nositi. Međutim, do takvih će ponašanja gotovo sigurno doći i na to treba biti spreman.

Pišem ovo zato što smatram da je bitno da ljudi koji udomljavaju pse (a posebno pse za koje se pouzdano zna da su proživjeli vrlo traumatičan događaj) imaju svijest o tome da preplašena, mirna i nezahtjevna životinja koju su poveli kući neće zauvijek ostati takva i da je moguće da će se s vremenom početi pojavljivati i neki problemi.

No problemi nisu problem, ako imamo svijest o tome da se mogu pojaviti i ako smo spremni na njima raditi. Nijedan pas nije „savršen“ i izazovi su dio našeg života s njima, ali mnogo se lakše s njima nositi i rješavati ih ako ih očekujemo i spremni smo se s njima uhvatiti u koštac.

Stoga smatram da bi i psima i ljudima bilo bolje kada bi pse udomljavali oni ljudi koji neće od životinje odustati prvi put kad napravi nešto što se kosi s njihovim viđenjem „dobrog“ psa.

Zbog svega navedenog, vjerujem da će mnogima koji udome pse koji su preživjeli prosinačke potrese u središnjoj Hrvatskoj s vremenom početi više trebati pomoć u vezi s njihovim novim članovima obitelji. Ja ću do kraja 2021. godine pružati besplatno online savjetovanje, koliko budem u mogućnosti, onim udomiteljima koji budu imali potrebu za takvim oblikom pomoći. Nažalost, očekujem da će biti više takvih udomitelja i da ja sama sigurno neću moći „pokriti“ sve njih pa se nadam da će se i drugi kinolozi / treneri pasa pridružiti ovoj inicijativi i prema vlastitim mogućnostima ponuditi nešto slično. Kontaktirati me možete na mejl: info@kakopsikomuniciraju.hr

fotografije: naslovna – Lindsay Helms; srušena zgrada: Andrey Radchenko, psić u krilu: Eike Leppert